XX POLIMARK Dečiji sajam održava se od 06-08. oktobra 2017. godine u hali 3 Beogradskog sajma - ULAZ BESPLATAN

Zar smo stvarno postali nesposobni da prvo vidimo lepo?

Jednu od brojnih lekcija koje se nižu od Lolinog rođenja, dobila sam upravo u bolnici, drugi dan po njenom rođenju. Ljubazna, ali malo hladnija sestra donijela mi je smotuljak manji od vekne hljeba i dala mi je u ruke. Dok je izlazila ja sam je pitala:

“A da li će joj proći ove bijele flekice po nosu?”

A ona mi je odgovorila:

“Zar je stvarno to jedino što si vidjela na njoj?”

Ne znam prođe li sedam dana u komadu da se ne sjetim tog razgovora. Zato što toliko često na ljudima primjećujemo samo ono loše. Mi, žene, pogotovo. Teške smo na “lijepa si” kao da imamo ograničen broj korištenja tog komplimenta u toku života, pa štedimo.

Ili je “vidi kakva joj je kosa”, iako je sve drugo prelijepo, ili je preusko, prekratko, staro, novo, kičasto, klempavo, nosato, prešminkano, nenašminkano, debelo, premršavo. Tome smo posebno sklone kad vidimo lijepu ženu. Tako mali broj žena neće po automatizmu tražiti manu. Bar podsvjesno.

To se primjenjuje i na djecu. Ovih dana završavamo s epizodom “prva temperatura” koja kao zaplet ima osip kojim je virus odlučio da kaže zbogom njenom malom organizmu. Ovih dana Lolu zovem tačkica, jer joj je koža prekrivena crvenim flekicama. A nisu boginje. Izlazile smo napolje nekoliko puta i pri susretu s drugim ljudima nesvjesno odmah objasnim zašto ima tačkice, jer se ljudi zagledaju. Ista je situacija sa rodinim ugrizom na potiljku njene, male, tršave glave. Ne znam koliko ljudi me pitalo “A hoće li to proći?” Šta i da ne prođe?

I sad premotajte film i razmislite kako kad naiđete na osobu (koje god ona dobi i veličine bila) buljite u njen nedostatak. Ili ako ne buljite, onda tako očigledno pokušavate da ne buljite, da je to još gore.

Zar smo stvarno postali nesposobni da prvo vidimo lijepo, a da nedostatak (mada ne znam zašto se išta zove nedostatak) uklopimo u lijepu sliku o osobi? Ovo ja pitam i sebe.

Godinama sam se borila s svojim problemom zvanim “klempave uši”. Moja bivša majka nekoliko puta je, u mom pubertetu, spomenula da sam klempava kao Dambo i od tad ja kosu bez trake nisam vezala sigurno 5-6 godina. Taj dan kad sam ja izašla na ulicu zavezane kose bez trake, evo sad ga se sjećam, imala sam osjećaj da SVI gledaju u moje uši. Danas su te moje uši (koje nisu uopšte tako Dambo klempave :D), moje visoko čelo i te iz konteksta izvučene sitnice mog fizičkog izgleda, samo dio mene cijele. Valjda trebaju godine da sebe prihvatiš. A sve zato što sam jednom davno primjećena kroz prizmu nedostatka.

Sljedeći put kad vidite bucku lijepu na sto načina, nemojte da pomislite “smršaj, sendviča ti”, već pomislite “baš je lijepa”. Ili kad sretnete dijete sa hemangiomom, flekicama ili nečim sličnim što ga izdvaja iz mase, ne gledajte ga kroz prizmu toga, već kroz ono lijepo što ima, a sigurno ima. Evo, obećavam da ja hoću.

 

Izvor: Zelena ucionica

Nema komentara

Unesite vaš komentar

thirteen − one =

To Top