Važno je uočiti kako dete komunicira s roditeljima i drugom decom, pokazuje li interes za ljude, prati li i imitira ono što drugi rade, koliko razume jezik, može li sarađivati u jednostavnim igrama i čime se i kako samostalno igra, kaže psihologinja Sanja Šimleša iz Kabineta za ranu komunikaciju, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta
„Kao prvo, ne postoji način ranog prepoznavanja dece na razvojne poremećaje. A kad se utvrdi sumnja na postojanje razvojnog odstupanja, ne postoji jasna ideja kamo se deca upućuju, koje postupke procene treba napraviti i ko ih sprovodi“, objašnjava i dodaje da se roditelji često susreću sa situacijom da im različiti stručnjaci daju protivurečne informacije i obasipaju različitim dijagnozama, temeljenim na različitim subjektivnim kriterijima. Takođe, jedan od velikih problema su velike liste čekanja za razvojnu procenu u većini institucija te roditelji ponekad čekaju i godinu dana od trenutka kada uoče problem kod deteta do trenutka prve procene.
„Često se susrećemo s decom koja su gotovo na nedeljnoj bazi izvrgnuta procenama od različitih stručnjaka te stoga postaju i preterano osetljiva na situacije ispitivanja, a roditelji sa sobom nose pune fascikle ranijih nalaza“, kaže i dodaje da bi se upravo to trebalo promeniti.
Roditelji najčešće dovode dete ako ne govori
„Prepoznavanje poremećaja iz autističnog spektra u ranoj dobi nije lako, jer valja pažljivo sagledati sve aspekte detetovog razvoja i stvoriti jedinstvenu sliku funkcioniranja deteta. Ono što roditelji najčešće uočavaju je da dete ne govori“, ali naglašava da činjenica da dete ne govori gotovo da nije važna za dijagnostiku poremećaja iz autističnog spektra, budući da je to jedan vrlo nespecifičan simptom.
Premda kašnjenje u pojavi prvih reči može biti jedan od znakova poremećaja iz autističnog spektra, ono se može javiti i u dece urednog razvoja, dece s jezičnim teškoćama, dece s motoričkim teškoćama, dece s intelektualnim teškoćama i slično.
„Sama činjenica da dete ne govori ne kazuje nam mnogo o prirodi njegovih teškoća, ako ih ono uopšte ima. Puno je važnije uočiti kako dete uči, u kojim domenama uči sporije, a u kojim brže, kako komunicira s roditeljima i drugom decom, pokazuje li interes za ljude, prati li i imitira ono što drugi ljudi i deca rade, koliko razume jezik, u kojoj meri može sarađivati u jednostavnim igrama i čime se i kako se samostalno igra“, kaže psihološkinja.
Rani znakovi autizma
Dr. sc. Sanja Šimleša objašnjava da se u vrlo ranoj dobi kod dece s autizmom često javlja kašnjenje u upotrabi gesta pokazivanja (pokazivanje ispruženim kažiprstom) koja se kod većine dece urednog razvoja javlja oko prvog rođendana.
“Takva deca komuniciraju pretežno kad nešto trebaju, a ređe da bi usmerila pažnju roditelja na nešto što im je zanimljivo odnosno ređe da podele neko socijalno iskustvo, smanjeno razumiju što im se govori, mogu imati oskudniji kontakt očima te ga ne upotrebljavaju u komunikacijske svrhe, igra im je često stereotipna, otežano sarađuju, ponekad sve rade sama i u manjoj mjeri uključuju druge osobe u svoje aktivnosti. Nešto kasnije, kad počnu govoriti, može biti upadno to da govore bez jasne funkcije, često izgovarajući napamet upamćene fraze ili čak i cele dijaloge (na pimer, odlomke iz crtića ili reklama). Neki od njih (deca s Aspergerovim sindromom/visokofunkionirajućim autizmom) imaju specifične, jake interese, neki od njih su kao male enciklopedije, znaju napamet sve glavne gradove, sve vrste ptica, sve nazive instrumenata”, objašnjava neke od znakova.
„Kada se roditelji suoče sa sumnjom da njihovo dete ima poremećaj iz autističnog spektra prolaze kroz dugi put prihvatanja. Roditelji su suočeni s činjenicom da je njihovo dete drugačije od većine svojih vršnjaka i da će uvek biti nešto drugačije. Važno je da se roditelj ne usmeri samo na dijagnozu deteta, na čitanje internetskih stranica o mogućim ishodima, već da se pokuša usmeriti na ono što njegovo dete sada treba, a to je opušten roditelj i veseli zajednički trenuci“, zaključuje dr.sc. Sanja Šimleša.
Terapije bi trebale biti funkcionalne i svrhovite
„Poznato je da djeca u ranoj dobi najviše uče i napreduju u svojoj prirodnoj okolini i mi potičemo one oblike podrške koje dete doživljava delom svakodnevnih aktivnosti, u kojima rado sudeluje i u kojima vidi svrhu”, kaže i dodaje da bi terapije trebale biti svrhovite i funkcionalne, odnosno koristiti djetetu u životu.
„Detetu s autizmom treba u svakodnevnim situacijama pomoći da nauči prenijeti poruku o tome što želi ili kako se osjeća, treba mu okolinu učiniti što predvidljivijom, tumačiti mu socijalne situacije koje su mu teške i haotične, intervenirati pri pojavi nepoželjnih ponašanja te naprosto prihvatiti autizam kao obilježje djeteta i ne pokušavati promijeniti dete nego raditi na tom da ga okolina što bolje prihvati i razumije“, naglašava psihološkinja.
Takođe, roditelj mora imati povratnu informaciju o tome što se događa na terapiji (nekad sedi unutra, a nekad ne), a terapiju treba ciljano i pravilno odabrati.
Izvor: Zelena ucionica
Nema komentara