33. Novogodišnji LILLY JUNIOR Dečiji sajam biće održan 23. i 24. decembra 2023. godine u TC GALERIJA u Beogradu

Vladeta Jerotić: Samo sačuvana ljubav muža i žene obezbeđuje pravilnu identifikaciju deteta i sa majkom i ocem

Čini se da je ovaj novi oblik zajedničkog vaspitanja deteta bolji, uspešniji i prirodniji nego onaj raniji način, kada je uticaj majke bio prevashodan.

Savremena psihologija, naročito dubinska psihologija, već odavno tvrdi da je za pravilan psihofizički razvoj deteta neophodna identifikacija sa oba roditelja. I bez savremenih objašnjenja potrebe da dete u razvoju ima i majku i oca, patrijarhalan način života hiljadama godina negovao je relativan porodičan sklad, znajući da su detetu nužna oba roditelja. Moglo bi se ipak primetiti da u patrijarhatu (i u onom srpskom, balkanskom), kada je u pitanju uticaj, samim tim i vaspitanje dece, majka je igrala prvorazrednu ulogu.
Otac, i kada je bio požrtvovani srpski domaćin, manje je uticao na tok vaspitanja svoje dece. Kada su bile u pitanju ćerke, otac je još manje brinuo – duševno i intelektualno – nego kada je bilo sinova u porodici. Ali tek tada (još gore ako je sin bio jedinac ili jedino muško među decom), odnosi oca i sina nisu bili dobri. Da li je moguće da i danas u XXI veku (možda i češće nego u ranijim decenijama) ne prođe mesec dana, a da se u novinama ne pročita kako je sin ubio oca ili otac sina!
Kako se i zašto radost očeva kada im se rodi sin – naslednik promeni (najčešće od vremena adolescencije sina) u sukobe, neprijateljstva, čak i mržnju? Da li je u pitanju očeva ljubomora zbog preterane ljubavi majke prema sinu; da li se javlja rivalstvo, bilo oko dominantnog položaja u porodici, zavidljivost prema boljoj pameti sina u odnosu na oca; da li je u pitanju nasleđivanje očevog imanja (naročito kada je više sinova u porodici)? Od svega je ponešto istina, a postoje i drugi razlozi javljanja neprijateljstva između oca i sina koji se nekada završe trajnim rastankom (najpre emotivnim, a onda i prostornim). Da li su takvi odnosi u Srbiji (vekovima?) tipični i za druge evropske, civilizovanije države? Da bi se odgovorilo na ovakvo, ne baš nevažno pitanje, bile bi potrebne uporedne studije porodičnog života balkanskih i evropskih zemalja, i to najpre poređenje nekoliko pravoslavnih država (na primer, Srbije i Rumunije, Bugarske, Grčke), a zatim i sa nekoliko katoličkih i protestantskih država. uloga majke i oca
Na pragu smo, međutim, ulaska u neko sasvim novo doba – da li je to zbilja početak new age u zapadnoevropskom svetu? Patrijarhalno vreme koje je u hrišćanstvu trajalo dve hiljade godina – a u drugim delovima sveta, u drugim civilizacijama i religijama (Indija, islamske države) još traje – na samom je kraju svoga dugog postojanja, sa neznatnim izgle- dima na oporavak ili povratak starom. U Srbiji, koja se doskora smatrala prilično konzervativnim društvom, sa još mnogo ostataka starog načina mišljenja, osećanja i življenja (pozitivnim i negativnim slojem paganstva), duh novog doba već je dobrim delom prodro u srpski narod i u srpsku porodicu. Neprirodno brzo prodire uticaj Zapadne, sve brže tehokratske civilizacije koja, koliko god bila ubrzana i na Zapadu, tamo manje oštećuje daleko bolje prilagođeno zapadno društvo na nove načine života, nego što je to bilo pripremljeno u konzervativnom, i u isto vreme neubedljivom socijalističkom društvu Srbije.

Porodica se ubrzano i kod nas raspada, broj rastavljenih brakova (i to samo posle nekoliko godina trajanja bračne zajednice u kojoj se rodilo jedno ili dvoje dece) u porastu je, a lagano raste i broj vanbračnih odnosa među polovima koji traju duže i „us- pešnije” nego bračni odnosi. Proces otuđenja među ljudima uopšte, između muškarca i žene posebno, očevidno da dalje napreduje, preteći daljem smanjenju nataliteta na Zapadu, što onda ugrožava i opstanak bele rase (donekle onda i hrišćanske religije).
Za kraj možemo reći sledeće: u porodicama u Srbiji koje su sačuvale bračnu zajednicu (rekao bih, u prvom redu zahvaljujući blagotvornom uticaju pravoslavne, srpske crkve), naročito u školovanih i visokoškolovanih roditelja, uticaj majke i oca na vaspitavanje dece, posle toliko vekova pretežnog uticaja majke, lagano se izjednačava. Otac je, naime, gotovo u potpunosti, na isti ili sličan način obavezan oko dece, kao i majka. Mnogim psiholozima i pedagozima i na Zapadu i na Balkanu, čini se da je ovaj novi oblik zajedničkog vaspitanja deteta, u uslovima krize (uslovljene prestankom patrijarhata) bolji, uspešniji i prirodniji nego onaj raniji način, kada je uticaj majke bio prevashodan. Mada se i meni čini da je tako, buduća ozbiljna istraživanja pedagoških stručnjaka koja ispituju ovako vaspitavanu decu, a koja su sada adolescenti, treba da pokažu opravdanost novog načina vaspitavanja u očuvanim porodicama. Nije teško prepoznavati, i to svakog dana, porazne posledice rđavih porodičnih odnosa i rastavljenih brakova na budući život njihove dece. Mada je suvišno podvući da samo sačuvana ljubav muža i žene, u toku dugotrajnog braka, obezbeđuje pravilnu identifikaciju deteta i sa majkom i sa ocem.

 

Izvor:  Zelena ucionica

Nema komentara

Оставите одговор

To Top