Jesen i zimu počinjemo da volimo (oni meni slični) u periodu života kada nam kiša nija asocijacija za propao izlazak ili kada nam snijeg i led ne kvare planove napravljene za predstojeći vikend.
Radost i ushićenje na licu naše djece učini da se i mi radujemo prvim pahuljama kao godinama unazad, kada smo sami bili djeca. Posmatramo, sa iščekivanjem, nebo ne bi li konačno ugledali neku bijelu zvjezdicu koja će se spustiti tik ispod našeg prozora i najaviti dolazak svojih drugarica spremnih da našoj djeci i nama pruže trenutke istinske radosti.
Proljeće i ljeto i dalje imaju svoje čari koje raskošno i na naše uživanje prikazuju, ali prava kućna atmosfera dobija na svom sjaju u poznu jesen i zimu.
Izlasci više nijesu tako intenzivni i dugi kao tokom toplih dana. Reski vazduh nosi sa sobom želju za brzim povratkom u ušuškanost topline doma. Pucketanje vatre, topli napitak i vrele đakonije tek izvađene iz rerne odvajkada su zauzimale mjesto u pričama, opisima, na ilustracijama, sa punim pravom imajući u vidu toplinu koju nose.
Tokom djetinjstva sve to uzimamo zdravo za gotovo. Ugodno je i tu se završava dalja analiza. Ali, tokom života, sa svakom godinom sve više dobija na značaju. Počinje da poprima u sjećanju onu notu koja uvijek nađe put do srca, izmami nesvjesni osmjeh na licu i unese toplinu koja grije posebnim žarom. Sjećanja na te trenutke su najdraže skrovište, najsigurniji zaklon od svih životnih oluja, izvor snage.
Miris mamine i bakine kuhinje, zalogaji koji su imali poseban i neponovljiv ukus, ugodnost grijanja promrzlih ruku iznad šporeta dok na stolu čeka vruća supa spremna da dodatno zagrije i potjera ostatke hladnoće koja se nastanila u čitavom tijelu na putu od škole do kuće. Sjećanja i dalje bude jednaku, zapravo sa godinama sve veću toplinu.
Danas, zamiriše i iz moje kuće svakodnevno onaj miris domaćeg, jer volim tako. Priprema se u loncu ili rerni, sigurno ne najbolje jelo koje postoji i možda ne po ukusu svakog, možda bi mu se mogli dodati ili oduzeti određeni sastojci, ali onaj sastojak koji je od presudnog značaja, prisutan je u pravoj mjeri, u izobilju – ljubav sa kojom je jelo spremano uz dodatak začina – želje da se dopadne onima kojima je namijenjeno.
Rastrzani u pokušaju da postignemo sve ono što svakodnevica ispred nas postavlja kao zadatak, mnogi od nas ne uspijevaju da provedu sa porodicom onoliko vremena koliko bi željeli. Obezbjeđivanje materijalne egzistencije odvaja nas, makar na osam sati dnevno, od onih koji nam život znače. U tim trenucima nastojimo da djeca osjete da smo uz njih, iako ne fizički. To mogu osjetiti i primjetiti kroz brižljivo opeglanu odjeću, omiljeni doručak topao i pripremljen baš onako kako dijete voli, kroz onaj pažljivo spakovani paketić namijenjen za užinu u školi koji sadrži majčinom rukom umješene i napravljene zalogaje koji nose miris doma.
Po povratku kući čeka ih ono čemu će u godinama koje su pred njima pridavati poseban značaj i što će im predstavljati najsigurnije sklonište prilikom suočavanja sa izazovima koje život nosi. Znam iz iskustva koliko to znači!
Izvor: Moj pedijatar
Nema komentara